Plasman proizvoda na tržište EU
Evropska unija (EU) ima jedinstveno tržište čija je osnovna karakteristika slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala. Princip četiri navedene slobode kretanja je obuhvaćen Ugovorom o Evropskoj zajednici, a specifična pravila su definisana propisima i direktivama. Prepreke koje se mogu javiti zbog razlika u nacionalnim propisima regulisane su 1985. godine, usvajanjem Novog pristupa tehničkoj harmonizaciji i standardizaciji. Novi pristup sadržaj direktiva ograničava na definisanje bitnih zahtjeva koje proizvodi moraju da zadovolje da bi se našli na tržištu EU, a tehničke specifikacije proizvoda date su u harmonizovanim standardima (kreirani su samo za određene proizvode).
Proizvod koji zadovolji specifikacije iz harmonizovanih standarda, automatski zadovoljava suštinske zahtjeve date u direktivama.
Bitni zahtjevi tiču se zaštite zdravlja, bezbjednosti, zaštite potrošača i zaštite životne sredine.[1]
Svaka zemlja članica je zadržala pravo da postavi i dodatne uslove za plasman proizvoda na svoje tržište, ali takvih primjera je malo i tiču se uglavnom tradicije ili geografske specifičnosti.
Označavanje usklađenosti proizvoda
Značajan broj proizvoda mora imati oznaku CE-marking (CE=Communautees Europeennes), kojom se potvrđuje da je roba proizvedena ili autorizovana u EU. Oznakom CE potvrđuje se da je roba proizvedena u skladu sa direktivama EU u pogledu sigurnosti, zdravlja i zaštite životne sredine.
Znak CE ima jedinstven izgled:
Istorija razvoja CE Znaka
Deklaracija o usklađenosti s propisima i znak CE predstavljaju dopuštenje za slobodno kretanje proizvoda Evropom. Rimskim je ugovorom 1957. godine utvrđena potreba za ukidanjem tehničkih prepreka koje spriječavaju slobodno kretanje proizvoda.
Nakon toga je 1985. godine potvrđeno načelo da se proizvodom koji se zakonito nalazi na tržištu u nekoj državi članici može zakonito trgovati i na područjima ostalih država članica te da zahtjevi za sigurnošću zdravlja i brigu o životnoj sredini trebaju u Evropi biti usklađeni putem Uredaba EU. Zatim su 1985. godine usvojena nova načela za približavanje zakona država članica. Utvrđeno je slijedeće:
- Uredbe su usmjerene na bitne zahtjeve u pogledu zdravlja, sigurnosti, čistoću i zaštitu životne sredine.
- Posebne dodatne tehnike definisane su “usklađenim” tehničkim standardima koje su razradile Evropske organizacije za standardizaciju koje je zadužila Komisija.
Globalni pristup
Daljnja je usuglašenost postignuta 1993. godine. Odlukom Vijeća 93/446/ECE kojom je uveden Modularni sistem koji utvrđuje na jedinstveni način načela i postupke za procjenu i sertifikaciju usklađenosti s propisima.
Novi pristup
Naknadne Uredbe od 7. maja 1985. u skladu su sa “Novim pristupom” odnose se samo na pravne vidove, usmjerene su na bitne zahtjeve za sigurnošću, uvode načelo pretpostavljene usklađenosti za proizvode s oznakama CE koji su popraćeni Deklaracijom o usklađenosti, upućuju na dobrovoljnu primjenu usklađenih tehničkih standarda, proizvođaču (ili subjektu koga on ovlasti) pripisuju odgovornost za izdavanje Deklaracije o usklađenosti i primjenu oznaka CE.
U većini slučajeva proizvođač može na svoj način pristupiti procjeni usklađenosti svoga proizvoda sa zahtjevima, zatim je potrebno da sastavi Tehničku mapu proizvoda u skladu sa zahtjevima, te sastaviti i ovjeriti izjavu o usaglašenosti.
Za proizvode koje evropski zakonodavac ocjenjuje potencijalno opasnima, predviđena je intervencija akredititovane kuće kao treće strane koja alternativno obavlja slijedeće:
- provjerava i odobrava, putem ispitivanja na prototipu, projekat proizvoda,
- odobrava zajednički svaki primjerak proizvoda ( izradu/postavljanje ili i projekt)
- odobrava i nadzire sistem garancije proizvođača (pozivajući se na standarde EN ISO) odnosno garanciju za ukupni kvalitet izrade proizvoda.
[1] Bijelić, D.: Pitanja i odgovori u vezi sa CE označavanjem proizvoda: vodič, Republički zavod za standardizaciju i metrologiju Banja Luka Banja Luka, 2012.